može li jedna mala ljubav, za poneti?
da nemamo slike, već uspomene
da me pratiš kroz ideje
ludosti
život
da ti ne pišem poruke, već pesme
da me vodiš na sladoled
da volim tvoje prijatelje
neka bude toliko mala
da mi ništa veće od nje
ne treba.
Da barem mogu da te zaboravim ponekad,da mogu opet srce da otvorim i da mi sunce izadje i dušu ugrije,da barem mogu…
budi sa nekim
ko je ponosan
na tebe
na vas odnos
na vaše poljupce
na vaše priče
na vaše vreme
budi sa nekim
ko je ponosan zato sto ima tebe
i nikada
nemoj da budes sa nekim
ko ne bi prešao preko ponosa
zarad vaše ljubavi.
Danas sam se sjetio žene koju sam ostavio prije dvadeset godina, iz svog nekog hira. Sada shvatam da je to bila jedina žena koja mi je priznala ljubav, grlila me kao da sam joj posljedni muškarac u životu.
Stigne svakog nečije nešto.
Vrati ti život sve, samo gledaj.
Nije isto kad si ljut na nekog, i kad si razočaran u nekog.
Ljut si trenutno, a razočaran zauvijek.
Ne želimo da predjemo preko ponosa, a posle se žalimo da nam je srce slomljeno…
Naucena sam da sumnjam u sebe i svoje sposobnosti, pa uvek kad treba nesto da uradim preispitujem se da li to stvarno mogu i umem, onda se toliko uplasim da ponekad i odustanem. Ali kad ne dozvolim da me strah paralise i odvazim se na to nesto budem malo ponosna na sebe. Jer hej, ipak sam dobra uprkos svemu.
Čudno kako je malo potrebno da budemo sretni, a još čudnije kako nam često baš to malo nedostaje.
volim kisne
tmurne dane
kada sam primorana da sedim u svom domu
pod toplim cebetom gledajući film
uživajući u svojoj samoći
ne volim sunčane dane
oni me podsete
koliko sam usamljena
jer nema nikoga ko bi sa mnom
setao dok nas noge ne zabole
zapravo
ja mrzim kisne dane
i mrzim samoću
i mrzim sto su svi otišli na svoju stranu
a na mojoj strani ima mesta za sve
mrzim sto još uvek sanjam
o prijateljstvu
i ne znam kada ću naučiti
da smo sami
u gomili, pored svih, na kraju dana
sami smo
i mrzim
sto sve lakse
to prihvatam.
Ne brini,
Neću ti reći da te volim.
Samo ću nasloniti obraz ispod tvoje ključne kosti,
Tiho, da čujem kako me sanjaš.
Neću ti reći da te volim,
Jer ovo i ne može da bude ljubav.
Ovaj Strah - kad se probudim a ono u mraku tvojih ruku nema.
Neću ti reći ništa,
Ne brini.
Neću ti reći da te volim.
Jer dovoljno je kad mi kažeš : Nemoj više tako da me gledaš.
To znači da znaš, bez da kažem i reč.
Ne brinem,
Nećeš mi reći da me voliš.
Samo ćeš spustiti usne ponekad u onaj ugao izmedju brade i ramena.
U redu je, sasvim,
Što nećeš mi reći Volim te.
Samo dozvoli da mi ruka nestane u tvojoj šaci.
I tu ostane.
Zauvek.
Ne moraš mi reći da me voliš.
Mi znamo se iz beskonačne prošlosti,
I volećemo se beskonačno u budućnosti.
Ne moramo da kažemo ništa.
Tišina između nas ispričala je bajku.